|
|
| < | listopad, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
bježanje u vlastiti mrak
You Don`t Belive
You don't believe -I won't attempt to make ye:
You are asleep -I won't attempt to wake ye.
Sleep on! sleep on! while in your pleasant dreams
Of Reason you may drink of Life's clear streams.
Reason and Newton, they are quite two things;
For so the swallow and the sparrow sings.
Reason says `Miracle': Newton says `Doubt.'
Aye! that's the way to make all Nature out.
`Doubt, doubt, and don't believe without experiment':
That is the very thing that Jesus meant,
When He said `Only believe! believe and try!
Try, try, and never mind the reason why!
William Blake
....Ovo je blog moje ljubavi...
Ljudi puno bi mi pomogli kada bi pritisli ovaj LINK
Zanimljivi Blogovi:
~°†°~ Bloody ~°†°~
Moje Pjesme i Stihovi
Azazeal
°˙˙ReBiRtH AnGeL˙˙°
Lord i Pacijen†
Taste Of Life...
D.W.
No o meni...
želim završiti poput savršenog svog junaka hamleta, onako stvano predivno...
nije nešto ali opet...
nije važno.... slusam gothic...
čitam puno knjiga...
najdraža mi je:
Viktorija Faust
U ANĐEOSKOM LIKU ZVIJERI
i ne volin prićati puno o sebi...
al eto...
i najvaznije za mateu evo obecala sam
(sama sam ti rekla da je ovo moja himna):
i moja najdraza pjesma
This is me... :
MOJA ABECEDA:
A- ako- najdraža rijeć
jer nikad neznaš šobi se desilo ako...
B- bol-jedina stvar koja je stvarna
C-cesta- nikada joj nevidiš kraj koliko daleko gladaš
i koliko god daleko išao...
D-duša- nešto najvažnije...
uvjek je s nama, a tako boli...
E-elf- biće, nježno i osjećajno, koje tako želim sresti,
a to je takon nemoguće..
F-fontana- uvjek iznaova voda teće, baš kao suze
G-godie- prolaze, a nepitaju zašto, kad i gdje
H-hladnoća- uvijek u srcu i jedino ona ostaje kada dođe kraj
i hamlet-moje svršenstvo
I-izbor-istina- nešto što nemožeš mijenjati
J-jedinstvo- nema rijeći
K-krenuti-od nekud moramo krenuti
bezobzira na život
L-lijevo- nidada ne skreći ljevo
ma koliko teško bilo kenuti pravim putem boli...
LJ-ljubav-jedina stvar koju nikada neću imati
koliko god da se trudila, nikda
ju neću stvrno uopznati...
M-mržnja-jedini iskreni osjećaj
u meni
N-Nemo- to sam ja..
u prijevodu sa latinskog-nitko
O-Oproštaj-people always leave
P-prokletstvo- to vampire uvijek prati
vjećni život je proklet ako nemaš ga skim provesti
i zato se ja pronalazim u njihovom biću
R-rijeći- uvijek teško padaju
kada su krivo rećene
S-srce-nešto što nikada umeni neće kucati za
nekoga
T-Tišina- nikad ne nestaje koliko god to
pokušali promijeniti...
U- uvijek i zauvjek...
netko ti je u mislima,
a ti nisi tom nekome
V-voljeti-nikada!!!
vampiri-bića koja me očaravaju jer sam poput njih-hladna
i prokleta...
Z-zaostatak- za nekim uvijek zaostaješ
uvijek želiš biti poput nekoga...
a tako zostaješ...
Ljubav ili Raj
Samo sam željela imati ljubav,
a što sam dobila
prokletsvo na vijećnost,
ili nešto posebno,
nisam to odabrala,
ali ja želim dati tebi izbor
hoćeš li biti poput mene,
hoćeš li birati ljubav ili raj
Kada budeš pout mne
tamo nećeš dospjeti nikada,
ja izbora nisam imala, sada ga dajem tebi,
koliko god me bolilo što izabrao
voljela bih da je naša ljubav moguća
ali vampiri i ljudi nikada neće moći bit jedinstvo...
Tako ti i ja, zadatak mi je ili te ubiti ili te pretvoriti
koliko te volim to ću tebi prepustiti,
pokušat ću pobjeći pokušat ću da nikada ne znaš
što je to prokletstvo i vjećnost....
pokušat ću, ali dok god dišem ja te volim...
Duša mi vene
duša mi vene, vene zbog tebe,
što si to ućinio samo sam pravu ljubav htjela,
samo sam tebe voljela,
sada ovako sama,
vjećni život gledam.
vjećnost se čini kao savršenstvo,
ali kada ju provdiš sam nije ništa
nedo prokletstvo,
nisi tebao otići, ne ljubavi.
mogli smo biti skupa jednom.
ionako u mojemu životu vrijeme ne pretstavlja neku važnost
što se dogodilo,
gdje je nestao žar...
vidjela sam te kao nestaješ u daljini
voljela sam te tiho, na ulicama ovoga
glasnoga svijta
sve će se pomijeniti, ti ćeš šutjeti, a ja ću te voljeti...
Sve...uvijek i zauvjek
sve je nestlo u tenu poput kapi kiše
koja je pala na tlo
sve je nestalo
kao da nikda nije ni bilo,
samo sam zbog tebe
išla rezati vene, nisi me vidio,
nisi znao,
a rekao si jednom
da ćeš živjeti samo za mene
da ne trebam rezati vene...
sve je nestalo kada sam ti rekla zbogom
ti si ostao sa njom
svojom jedinom-drogom.
sada kada si dva metra pod zemljom
još razmišljam o tebi
i piznanjima tvojih misli
što si mislio kada si rekao:,, nisam htio,samo sam tebe volio``
neznam...
sve je nestalo....
a samo sam želilla da ja budem tvoja droga...
da ne umreš i da budeš moj...
sada je sve nestalo,
sve je nestalo pod zemljom.
uvijek i zauvjek
....pobjeći....
....je tako lako, doista
pobjeći u odaje vlastite tame,
i tek kada bježim shvaćam koliko je maraka unutar mene,
poćinjem se ponašati poput smrti
hladno i iznenadno.
Pobjeć, katkada dođe pitnje-gdje,
nemam kamo jedino u smrt, vojenu smrt.
Pronaći put, kako,
zatim, gdje ići, jer se uvijek gubimo.
samo želi se njhati na vjetu bez života.
kako razmišljati kada me misli napuštaju,
pobjeći,
sve što želim je pobjeći....nestati... negdje....
Vampire Heart"
You can't escape the wrath of my heart
Beating to your funeral song (You're so alone)
All faith is lost for hell regained
And love dust in the hands of shame (Just be brave)
Let me bleed you this song of my heart deformed
And lead you along this path in the dark
Where I belong 'till I feel your warmth
Hold me
Like you held on to life
When all fears came alive and entombed me
Love me
Like you love the sun
Scorching the blood in my vampire heart
I'll be the thorns on every rose
You've been sent by hope (You'll grow cold)
I am the nightmare waking you up
From the dream of a dream of love (Just like before)
Let me weep you this poem as Heaven's gates close
Paint you my soul, scarred and alone
Waiting for your kiss to take me back home
Hold me
Like you held on to life
When all fears came alive and entombed me
Love me
Like you love the sun
Scorching the blood in my vampire heart
Hold me
Like you held on to life
When all fears came alive and entombed me
Love me
Like you love the sun
Scorching the blood in my vampire heart
Hold me (Like you held on to life)
Like you held on to life
(When all fears came alive and entombed me)
My vampire heart
Love me (Like you love the sun)
Like you love the sun
(Scorching the blood in my)
My vampire heart
Križ života, križ s ručkom, lik koji je u starom Egiptu bio simbol života. Egipatski simbol života i kraljevske časti. Smatralo se da faraoni kada umru dolaze pred Ozirisa, gospodara mrtvih, te od njega dobiju ankh kao simbol obnovljenog života. Nazvan je i ključ života.
QEEN OF DEAMD-SYSTEM
You fell away
What more can I say
The feelings evolved
I won't let it out
I can't replace your screaming face
Feeling the sickness inside
Chorus:
Why won't you die?
Your blood in mine
We'll be fine
Then your body will be mine
Verse II:
So many words
Can't describe my face
This feeling's evolved
So soon to break out
I can't relate
To a happy state
Feeling the blood run inside
Repeat Chorus
Verse III:
Why is everything so f-king hard for me?
Keep me down to what you think I shall pay!
Must you tempt me and provoke the ministry?
Keep on trying I'm not dying so easily(Repeat)
I will not die...
Why is everything so f-king hard for me?
I will not die...
Why is everything so f-king hard for me?
Repeat Chorus x3
Him - For You
I
n the grace of your love I writhe in pain
In 666 ways I love you and I hope you feel the same
I'm for you
I'm for you
I'm killing myself for your love and again all is lost
In 777 ways I love you 'til my death do us apart
I'm for you - and I'm dying for your love
I'm for you - and my heaven is wherever you are
I'm for you - and I'm dying for your love
I'm for you - and my heaven is wherever you are
In 666 ways I love you and my heaven is wherever
you are
I'm here for you - I am here for you
I'm here for you - I am here for you
I'm here for you - I am here for you
I'm here for you - I am here for you
Little Angel
LITTLE ANGEL YOUR WORLD CAN BE SO CRUEL
I SET YOUR WINGS ON FIRE EVERY NIGHT
I SEE YOU CRY
PAIN, I TAKE IT ALL AND HAVE SOME MORE (TONIGHT)
FIRE, IT LICKS YOUR SKIN BUT HEART IS COLD
A HEART THAT NEVER BEATS JUST FOR HERSELF
LITTLE ANGEL YOUR WORLD CAN BE SO CRUEL
I SET YOUR WINGS ON FIRE EVERY NIGHT
I DIE FOR YOU EVERYTIME
I SEE YOU CRY
RAIN, I SHOWER IN HER DROPS OF TEARS (TONIGHT)
OH FOR OUR HATE, SHE CRAVED NO MORE BUT HAVE IT ALL
SHE TOOK SOME PAIN AND STARTED AGAIN
STARTED TO LOOSE HER LIFE BEFORE MY EYES
A HEART THAT NEVER BEATS FOR NO ONE ELSE
Right Here In My Arms"
She is smiling like heaven is down on earth
Sun is shining so bright on her
And all her wishes have finally come true
And her heart is weeping.
This happiness is killing her.
She'll be right here in my arms
So in Love
She'll be right here in these arms
She can't let go
[Repeat 2x]
So hard she's trying
But her heart won't turn to stone... oh no
She keeps on crying
But I won't leave her alone
She'll never be alone
She'll be right here in my arms
So in Love
She'll be right here in these arms
She can't let go
[Repeat 2x]
[bridge]
And she'll be right here in my arms
So in Love
She'll be right here in these arms
She can't let go
[Repeat 3x and fade out]
Xandria-Vampire
Dark are the streets, gloom's creeping out of the walls
Dirt comes alive and all the neon-lights call
Demons and fools and a lady of black
She's of the kind nighttime-insomniac
She sees the pray and she's aware
The times are hard but she don't care
She's a vampire
Desire darker than black
She's a vampire
Reach higher, no turning back
Her wings are curtains of the night
She knows no wrong or right
Dead are the places where this goddess has been
Cold is the skin that this creature has seen
Her universe is an ocean of blood
Her dining table the cradle of mud
She sees the prey and she's aware
The times are hard but she don't care
She's a vampire
Desire darker than black
She's a vampire
Reach higher, no turning back
Her wings are curtains of the night
She knows no wrong or right
The night is blind, the mistress she is calling you
To be by her side forevermore
Follow her until her thirst is sated
An immortal lie, heartblood
Can't help yourself, she's got you paralyzed
So would you kiss the sun goodbye?
And give your life to never die?
She's a vampire
Desire darker than black
She's a vampire
Reach higher, no turning back
She's a vampire
Desire darker than black
She's a vampire
Reach higher, no turning back
Slićice....
Darkness is in my heart...
My Gothic... is part of my life...
That Vitch is just like me sometimes...
My World... My Gothic World....
LOVE...
neki kažu da je samo poćetak... neki kažu da je kraj...
lako je željeti smrt kada si zdrav! ali ja sam u nju bila zaljubljena čitavog svog života i gledala njene najvlernije obožavatelje kako se na kraju slamaju, vape za životom... (Violina) ovo je stih koji je zaista predivan i pomalo istinit...
ali ja zapravo neznam što reći nego da ostavlja tužan kraj za sobom... tužan kraj jedne sretne priće... nije život svima posut sa ružama, no ne treba se sada zbog toga ići ubiti... ili iskaljivati na drugima koji nisu ni krivi ni dužni za neke frustracije koje u određenom momentu imamo na umu... kompekse koje netko ima obićno ljeći na drugima, umjesto da sam sebe prihvati takav kakav je i drugi će ga prihvatiti...
smrt je kraj nečeg predivnog koliko taj život bio gorak opet je sjećanje na njega predivno (kako kome)... sa smrću se gasi svaka nada... gubi dah ljubavi... sve nestaje sa lijesom i crnom zemljom iznad... tužan prizor kada netko koga volimo na kraju pokrije samo crna zemlja i hladan prizor boli.... ali još je tužnija činjenica da se sve zaboravi nakon par mjeseci... i krene se dalje kao da se ništa nije ni desilo... a u momentu kada se sazna za tragediju svi smo utučeni i zaprepašteni, ostavljeni sa pitanjem zašto...
na to odgovora nema, ili ima samo je nelogičan i nesuvisao... ali ništa što nije prirodno danas nije logično... samo bih željela da ovo sve što se dešava, više prestane jer svakim danom je sve više i više nasino stradale mladeži... koja to nisu nićim zasalužila sutra to može biti bilo ko od nas... samo jednan trenutak je potreban za smt... a život se ničim ne može platiti ni vratiti....
OVAJ POST POSVEĆUJEM TRAGIČNO PREMINULIMA, KOJI SU TO NAJMANJE ZASLUŽLI, ONI SU SAMO ŽRTVE OVOG SUROVOG SVIJETA...
NA KRAJU OSTAJE SAMO SJEĆANJE KOJE ĆE IZBLIJEDITI I RIJEĆI:
POĆIVALI U MIRU
no dobro... i ja sam e konaćno vratila... mislim dobila sam jebeni net nazad ali mi pola funkcija ne radi... weee... kao npr msn... al eto I`M BACK!!!!!
Ljudi ispričavam se što vam ne ostavljam komentare na blogovima...trenutno mi je iskopčan internet...i to je to...šaljem svima tople pozdrave...
Moje emocionalno stanje je u kaosu... blago rećeno... ispiracija mi je došla neznam kako... davno nisan pisala pisme...
Znoj i krv cijede se po koži izmućenih ljudskih tjela,
njihovu dušu obuzela je samoća,
misli im je poremetila bolna uspomena i hladnoća,
njihov život sada je u rukama
gospodara vjećne tame i muke.
Sada ih samo vrijeme i rane potsjete
na bolne krike i zvuke.
Ljubav je isprana krvlju,
sada ostala samo je bol i tama,
unutar njih zakopana,
urezujuće uspomene sjete na život kojim su živjeli,
bili su tjela dva, a duša jedna...
Sada nekon završetka duše su se smirile,
i ostala su sjećanja da ih vrate u život bez života,
krv i znoj samo se cijede niz lica dvaju ljubavnika,
osuđeni na put bez povratka...
ljubav miriše na izdaju, a ljubavnici na prevaru...
Samo Sjećanja ih vežu,
a oni žive životom koji je satkan:
jadom, bolom i kricima straha...
By: ...Gothic Lady...
Otići... pobjeći... bilo gdje... samo da se riješim nekih osjećaja koje ne želim imati... kada bih mogla pobjeći od problema... ali ne mogu... ako danas pobjegnem sutra iman već dva...
Ali samo bih željela otići daleko koliko mi srce seže... daleko koiko ja to želim... i gdje ja želim....
krojiti svoju vlatitu kartu svijeta sama... ili sa voljenom osobom... otići s njim gdje god mi to želimo... ali nemoguće je samo otići... uvijek postoje ogranjćenja, znakovi stop... a ti znakovi nam uporavaju put.... pa ponekada i put do cilja... ponekada se ja sama pitam, hoću li ja ikada otići iz ovoga maloga, šugavoga grada... upisati faks... hoću li doći do cilja?
kako bih voljela da sve to jednostavno znam... i da mogu bez brige hodati dalje... ali život bez brige je besmislen i prazan... barem tako neki kažu... i nemoguće je biti bez brige... uvijek se za nešto, za nekoga brinemo...
niti od briga ne možemo otići... ni pobjeći...
a kako bi barem jedan dan htjela negdje otići.... sa svojom ljubavi negdje daleko gdje nitko neće znati za nas... osim nas dvoje... ali i to je nemoguće...
željela bih da mogu otići u svijet gdje su svi jednaki i da nema razlike imeđu ljudi, rasa, vjera... da barem mogu otići na takvo mjesto... utopija... predivna pomisao.... kada bih to samo postojalo...
ali nikada neće... jer sve više se ljudi svađaju oko vjera, vlatitih uvjerenja i mišljenja... umjesto da prihvatimo jedni druge kao ljude sa karakterom ili bez njega... da ne gledamo tko je, što je, u šta vjeruje... da gledamo čovjećnost...
ja spadam u takvu skupinu ljudi... nije me briga tko je tko nego je važno da meni odgovara... da je pošten, i dobar...
to je dio moga filma u glavi koji ja vrtim... mislim možda je to krivo ali meni se sviđa....
žao mi je što nisu svi takvi iako kažu da jesu ali nisu... govore jedno a rade drugo...
kako bih jednostavno voljela otići negdje od toga... jednostavno sljediti put... i ići dokle god ima puta...
San... Mistićno... svi mislimo kada nešto sanjamo da nešto znaći... zapravo ja mislim da svaki san ima svoje određeno znaćenje... samo ga treba otkriti...
nekada sanjamo budni gledajući u oblake... zvijeze i mjesec... poželimo da je voljena osoba pored nas... da nam bude blizu... tada otkrivamo kolilko nam ta osoba zaista fali... kako bismo željeli da je tu... da nas zagrli... samo jedan zagrljaj je dovoljan da ukloni samoću... prazninu... koju osjećamo ponekada...
San stvara dio naše stvarnosti... dio nećega neizbrisivoga... što ne možemo poreći...
Sanati želimo unutar naših misli koje nas vraćaju nazad u maštu... kao nešto što bismo željeli da se desi... mašanaja nas čine ljudima, koji su spremni učiniti sve da ostvare svoje snove... svoje najdalje ciljeve...
Spremni smo se odreći svega da bismo samo ostvarili sebe... samo dio entuzijazma nam je potreban da ostvarimo sve što želimo ostvariti...
Tako živimo iz dana u dan i maštamo o nečem boljem... o ljepšem danu koji će sutr doći... barem mene to drži na životu... drži me da ću i ja naći dio svoje sreće kada sam već našla onaj drugi dio sebe koji tragam već godinama...
taj san je moja stvarnost... voljela bi da traje vjećno... ah... taj dio mene....
kako bi voljela da ništa ne stane na put ka ostvarenju... ali rekla sam da je potreban samo dio entuzijazma za to... a ja ga iman i previše...
samo jedan zagljaj... ljubav unutar mističnog svijeta... magičan osjećaj...
to san... iz kojeg se nikada neželim trznuti... niti prestati sanjati...
katda pomislim da sam samo sanjar... ništa drugo... ali ne želim biti niti išta drugo... jer to je doista predivan osjećaj... jer me veća u život... kao i njega... moju polovicu... mene, njega cijelog...
ah... moja stvarnost...
Ljubav... kompliciran ojećaj... mislila sam nemoguć... nešto što ne postoji...
nešto čega se ja bojim... ja sam uvijek mislila da je tama sve u što sam zaljubljena i u što želim biti zaljubljena... jer je predivna... ali sada od njega nema nitko predivniji i ništa...
ljubav je samo još jedan ojećaj koji svi misle da ga mogu opisati i definirati... ali to zapravo nitko ne može... i kada se dogodi... neizbrisivo je... i kada nas povrijedi.... tada okrećemo leđa ljubavi... iako smo imali nešto predivno... ja osobno nikada nisan vjerovala u iskrene osjećaje... nikad nisam vjerovala u ljubav... ali sam ju ni osjetila... bila sam samo proganjana sa strane ljubavi... i lažni osjećaja i propali snova... voljela bih vjerovati da je bilo drugačije ali nije... nikada...
ali uvik san smatrala da je to predivan osjećaj... ono što san prije osjećala nije ni dio ovoga što sada osjećam... čudno da ja kao kraljica hladnoće osjećam nešto... više... ali istinito je... nadam se...
Ljubav je neobjašnjivo predivna kada je usmjerena prema pravoj osobi... osobi koja ti da neadu da postoji neki svijet samo za dvoje... zaljubljenih... kada ti neće okrenuti leđa ako ga trebaš...
takva ljubav je neprocjenjiva... i rijetka... dala bih sve samo da znam da ovaj put ne griješim... i da znam da je ovo ono pravo...
da nije nešto površno... osjećam se poput malog djeteta... pišući o ovome... neznam zašto... kako da to napišem...hm... ja sam zaljubljena... i nanovo rođena... barem se tako osjećam...
Nadam se da neću izgubiti sve osjećaje koje imam spema svojoj dragoj noći, tami i gothic-u...
evo mi jako drage pjesme... iz Kraljice Prokleti...:
A OVO JE ZA MOJU LJUBAV:
Dao si mi vjeru koju sam tražila,
pokazao ljubav koju sam čekala,
S tobom ja ostajem vjerna sebi,
ne moram se mjenjati...
Samo se nadam da si ti taj koji će obrisati moje suze,
zacijeliti sve moje rane svojom ljubavi.
Jer tvoje rijeći me vraćaju u život,
i snaga tvojeg razumjevanja meni daje nadu...
Čekat ću te uvijek, ti ćeš znati gdje,
uvijek ćeš biti moje svijetlo,
moja nada i snaga.
Uvijek ću te voljeti,
samo tvoja ja ću biti...
P.S.
... volim te...
Odakle da poćnem??
Evo vako proći ću godinu... to je najvažnije...zasda... pa se nadam da ću ići raditi... i tako...
ja moja ljubav smo prekinuli.... i uglavnom je prvi moj bivši za kojim sam plakala... uopće pustila suze... jer nisam tip koji će plakati... nekada kada mi dođe jednostavno ne mogu.... katkada bih se spasila da mogu samo cmizdrit... i ta sranja.... ali ne mogu takva sam i amen...
nisam dobro, htjela bih mu se vratiti, i prva je osoba u životu zbog koje bih svoj ponos bacila pod noge... a ponos mi je na prvom mjestu...
mislim neda mi se o tome ni pisat... glupo je....
Jućer sam bila sa razrednom u zadru... u wellness centru... ajme kako je savršen... nije za nas obićne smrtnike... i vidila sam pola Hrvatske rukometne ekipe... koja je dole na pripremama... Slikala sam se sa Dominikovicem... i usput tu cu sliku staviti.... Mislim... iz kafica koji je preko puta wellnessa ja sam skakala kao paparazzi i slikala kada je koji od njih prolazija... uglavnom... wellness je predivan... kako bih volila jednog dana tamo raditi... to mi je zakljućak...
....Državna Matura....
Evo ovako proćitala sam pravilnik i piše samo o gimnazijskom programu....
Nigdje ništa ne poše za strukovne škole (tipa medicinska)
Po tome pravilniku ispada da mi moramo polagati tri "osnovna" predmeta: matematiku, hrvatski i strani jezik, struku i izborni predmet... po tome ispada da je nama teže nego gimnaziji...
I samo neki fakulteti priznaju državnu maturu, znaći sada je želim nakon te državne mature uipati neki fax i ne prizna se državna, pa opet moran ućiti za prijemni... pa kada bolje razmislim zbilja nisam za to sranje...
kada sam proćitala još masu gluposti koje tamo pišu shvatila sam da je to sve samo bacanje novaca u vjetar dok sirotinja nema što jesti...
dok bolnice i škole su neobnovljene....
Zdravstvene ustanove u Hrvatskoj nisu baš najbolje opremljene... a političari troše novce na nešto što nikome neće pomoći osim njima da se dobro nažderu od svoji milijunskih plaća... dobro prevare narod i u tome uživaju...
Uglavnom ve što su smislili sa tim mi ćemo dobro ispaštati da vidimo kako taj sustav radi... a baš se pitam ko je od njih ko sidi u vlad i pošteno maturira.... i kako i koji kurac sada smišljaju sranja...
komentar je kao da je to na svijetskoj razini... ne to je na razini gluposti ljudi koji nemaju šta raditi...
Sada sam već poćela živjeti vampirskim životom...
Spavala sam danju živjela noću... hranila sam se... bila sam zvijer u oblićju anđela... Lice koje sam vidjela one noći u ogledalu nije bilo moje...
Tako se činilo... činilo se kao tuđe... savršene crte lice, porculanska put... sve je tako predivno... Moje ljudsko ja nestalo je sa Njegovim ugrizom... samo jednim...
Mislila sam kako moram smisliti novo ime...Ime rođene mene u noći moje smrti, kada su moji osjećaji evoluirali ugrizom demona koji me voli, niti ime mu nisam znala... Ali to mi nije bilo toliko važno kada nisam ni svoje znala...
Jer ovo više nisam ja, ne postojim više kao Mariette.
Iako mi je se moja nova lićnost sviđala , nisam znala što sam... još uvjek.. dali sam ja demon ili anđeo...
Milslila sam kako anđeli nisu ubojice kao ja... oni čuvaju od propasti, li ćak sami propadnu radi tuđe sugurnosti... spašavaju druge dovodeći sebe u opasnost...
Sada se pitam jeli moj spasitelj anđeo?
Mogu li mu vjerovati... Nisam to znala, ali sam znala da me je spasio i dao mi život iako proklet... ali je život... Samo sam o njemu razmišljala... Jednostavno nisam mogla prestati, bio je poput otrova koji je tekao mojim mrtvim tjelom...
Većeras idem u lov... opet okljevam... Jer kada se hranim bol mojih žrtava teće kroz mene. Neznam to trpjeti... Strah me... Hranim se životom da bih živjela... Kako ću dalje... kradem život, niti imena nemam.
Ja sam kradljivica tjela i duha... Opet moje osjećaje preuzima strah... zapravo ništa i ne osjećam osim straha... Proživljavam najteže trenutke vjećnosti sama...
Nidje nikoga... pa se pitam zašto sam ovako sama na izmaku svih snaga, mogu li nešto napraviti da ne ubijam... Kada se iza mene čuje glas, bio je to On: ,,- ne, ne možeš ništa napraviti"
odgovorih:,, - mora postojati način"
,,-ali ne postoji, nije ovo film"
Rekako mi je ime, koje je zvućalo poznato od prije, zapravo sve u vezi njega se činilo poznato od prije, glas, sjaj njegove kose, smeđe oći... sve...
Zvao se Valerius... kao da sam ga već čula da ga izgovara.. poput nekog čudnog dejavua...Njegov lik je odzvanjao u mojoj glavi...
Njegovo ime je u meni izazvalo osjećaj požude... njegovo neživo tjelo je meni pjevalo... žudila sam samo za njegovim jedni poljupcem... ugrizom...
opet sam poželjela njegovu krv... koje sam bila žedna jer je bila okus moga grijeha... okus mog života...
on kao da je znao da me izjeda želja za njim... gledajući me se smješkao... kao da zna što mi se mota u mislima...
Tada je progovorio: ,, - jesi li razmislila o imenu Mariete?"
tada sam prvi put pred njim odgovorila sa svom strašću mržnje prema prokletstvu vjećnosti: ,, - Valeruse, ono što odlučih tiće se mene, zapravo mislila sam da sam ja odumrla, ali sam ostla ista ona ja, samo sada malo drugačija, ostat ću Mariette!"
Zapravo sam se pitala zašto ga to zanima i kako zna da sam o tome razmišljala... već me je nazvao ljubavu unutar mojih misli...
tada pomislih da kontrolira moje misli... i osjećaje... iako je to u potpunosti nemoguće...
Bio je iznenađen, kada me je pitao zašto, odgovorila sam mu sa trunom sažaljenja da želim ostaviti svoje ime jer jedino što ljudsko u meni ostalo je zapravo moje ime, i da je to odraz onogoa što sam bila!
Tada smo krenuli u lov i parali smo noć, a mjesec je za nama ostajao...
A vjetar više nisam niti osjećala, pored anđeoskog demona ništa se nije osjećalo osim njega...
By: ...Gothic Lady...
Nastavila sam priću... uglavnom nadam se da vam se sviđa kao prvi dio...
evo jedan spot koji dosta ide uz ovo o ćemu pišem:
Jednom sam sanjala san...san o svojoj smrti.... mislila sam da je san...
Točnije bilo je ovako: Bila sam na samrti, da bih mi u san došlo savršeno biće... osoba koju sada volim...od tada...VAMPIR... Nadnaravne ljepote... nikada neću zaboraviti zlaćanu kosu koju je imao... presijavala se na mjesećevoj svetlosti... padala mu je preko lica... uzeo me u naručje...
rekao je (nikada neću zaboraviti te rijeći...koje su zvučale kao da sam ih već jednom čula...kao da me već jednom netko spasio...) : ,, ne boj se, volim te"!
ugrizao me i spasio... dao mi život kada mi nije bilo spasa...
Mislim da mu nisam stigla zahvaliti...
ostavio me u tami... da se učim najcrnjim lekcijama... moj spasitelj...
moj vlastiti vampr... mislila sam da je sve to jedan dio sna... nisam se više sjećala ničeg ljudskog... nikakvih osjećaja nije bilo unutar mene...
mislila sam da sanjam... san o svojoj smrti... i da će lice mojega spasitelja biti pohranjeno unutar odaja mojih snova... i da ću se probuditi... a bol koja je tekla mojim žilama nestati sa izlaskom sunca...
osjećala sam da mi se čitavo tjelo mjenja... bilo je bolno... bila sam sama...negdje...
Nakon nekoliko sati osjetila sam glad... ili žeđ... samo sam željela krvi... nisam zlnala zašto.... bojala sam se... pitam se dali bi mi bilo bolje da sam prošle noći utonula u san i neprobudila se više...
Sada sam bila svjesna onoga što sam ja... ja sam zvijer... ništa drugo no pijavica... nisam htjela da bude tako... zamišljala sam ovaj život unutar svojih misli puno drugačije... ljepše...
ah... nisam htjela ubijati... no nisam dobila izbor... konačno sam bila srela svoju ljubav... ali nije bilo kako sam ja to zamišljala.... ah... kako bih voljela da je on opet tu... nije... i možda više nikada neće biti...
Razmišljajući o onome što sam izgubila... i o onome što sam dobila zaboravila sam na žeđ koja me je ubijala... Nakon nekog vremena pala sam na tlo... opet nepomićno ležeći... on je opet došao....
dao mi je svoju krv da pijem... osjećala sam se poput djeteta... koje majka doji... ali ovo je bilo drugačije... osjetila sam njegovu bol, a sada se stapala sa mojom boli... njegov strah, sada je bio i moj strah...
Stala sam na noge, kada je rekao: ,, -mislio sam da ti o ovome sve znaš, da se nećes ponijeti kao dojenće"
,, -kako da prihvatim činjenicu da bića koja obožavam su ubojice i da sam ja jedna od njih?".
Krenuo je prema izlazu i doviknuo mi:,, -nisi imala izbor baš kao ni naše žrtve, a drugi put ne postoji"!
Morao je postojati...znala sam da jeste... morao je postojati... za mene...
želim drugima postaviti izbor... ali neznam kako...
Sada shvaćam bit svojeg života... predivna je činjenica da sve što počne jednom završi... ali pitam se jeli moja sudbina da nikada ne završim...
Sljedeći dan sam otišla na svoj grob... Nad njim je klećao jedan muškarac... nisam znala tko je... kada sam se približila osjetila sam njegov miris... prepoznala ga ali mi nije bilo jasno zašto plače, zašto ne likuje nad mojom smrću...
Kada progovorih:,, -poznavao si ju?"
,,- da jesam, i nikada joj nisam stigao reći da mi je žao, ja sam kriv..."
odgovorih: ,, -ne zaboravi da to ona nikad nije znala, nisi imao dovoljno povjerenja, bila je sama".
Tada sam ja nestala on je jecao, doista bio je to momak kojega sam ja poznavala, ili sam mislila da ga poznajem, ne mogu poznavati nešto što mi nije ništa reklo o sebi.
Moja priča je tek poćela, prića koja više neće imati kraja...
Izgubih vampira iz vida koji je rekao da se ne bojim i da me voli...
otišao je, a ja sam ostala sama sa mišljenjem kako sam obićna ubojica... i ništa drugo...
By: ...Gothic Lady...
P.S. OVO JE BILA ISNSPIRACIJA U JEDNOJ NOĆI, KADA SAM DOISTA SANJALA UGRIZ VAMPIRA... ALI JA SAM NAPRAVILA PRIĆU, AKO JU BUDEM ZNALA NASTAVIT I AKO VAM SE SVIĐA PISAT ĆU JOŠ... NASTAVIT ĆU JE...
STOGA MOLIM DA PROĆITATE I KOMENTIRETE, I KRITIZIRAZTE AKO NIJE DOBRO!
HVALA
hm... umrijeti... kažu da je to završetak... da je kraj... pa zapravo i jeste... kraj... nesto što nitko ne želi... ali mora... jesnostavno mora... nešto što se poćne mora se završiti... samo je pitanje kako? kad? i gdje?
nevjerovatno je... to da... kada voliš nekoga ne želis ga nikada napustiti... ne zeliš da te ostavi na bilo koji nacin... a ne razmišljaš o tome kako tako mora biti... predviđeno je da bude... tako... da ode... osjećaš se tužno i napušteno... pitaš se zašto... a nemožeš dobiti odgovor...
Koji toliko želiš... prevćeš pitanja unutar svoje glave i ona se sva ponavljaju bez odgovaora....
Osoba je završila svoje putovanje na ovom svijetu i kenula dalje...
pokupila svoju posljednju prtljagu i otišla... tužno...
smrt ponekada slomi srce... smrt ljudi koje volimo... koje ćemo uvijek voljeti...
u meni samo nada umrla ništa drugo...
umrla je nada u bolji svijet, svijet koji u kojem će moja djeca sutra živjeti... no sada kada gledam mislim da ne želim nikome da živi u ovakvom svijetu... jer ovaj život nije vrijedan življena kada se trebamo boriti za vlastitu sigurnost.. a ljudi će ubijati iz čiste zabave... kako jadno i žalosno, što će nam vlasti reći nego da će riješiti problem sigurnosti... neće, nikada jer smo svi pre slabi da bismo se obranili od nas sami a kamoli od drugih...
kažu da smo sami sebi najveći neprijatelji, pa kako onda se obraniti od drugih??
ovaj post posvećujem svim ljudima koji su nadavno umrli nasilnom smrću...
Ići... poći negdje... nekim putem.. samo ga uvjek prije nego pođemo trebamo odabrati... i rijetkko znamo dali je taj put ispravan... ili možda krivi... nekada nas ni sunce baš ne prati... hodamo mračnim stazama... a svugdje oko nas mrak i mnogo zvijeri... koje nas se žele dočepati...ubiti...razderati...
sami moramo naći način da se suočimo s njima... obranimo, a bez da pogimemo, da prođemo samo sa pokojom masnicom, ranom... koja će zacijeliti nakon nekog vremena...
Onda nailazimo na lisice... tao dobro raspoložene... prijateljski... dok im tebaš... a kada više ne trebaš... nisi ni koristan... tada te izdaju... spletkare i prije nego se snađeš...
Ah...taj šumski put... tako ljep kad je sunčan ili obasjan mjesečinom...
ali kako naći skrovište kada je oblano, kiši i nema mjeseca da ti pokaže stazu kojom hodaš... tada počinješ lutati... bojati se... bježati... tražiti utočište...
no i kada se sve čini bezizlazno... beznadno... pojavi se prijatelj... ne vidiš mu oblika... tama je... ali vjeruješ... pruža ti utočište, sigurnost... no u tebi se otvara sumnja... što trebam učiniti... naišla sam na lisice... i zmije...
no i kasnije se tajanstveno biće pita hoćeš li ga samo iskoristiti dok si u nevolji... i kasnije ostaviti... radi želje za samoćom... nitko nezna pravi odgovor na to...
kako da kažem i ja ponekad žudim za samoćom...zatvorena unutar odaja vlastitih misli...tada hodam sama jer tako želim...
no naravno nikoga ne napuštam... ako mu trebam... zanemarujem svoje želje koje su katkad potpuno nesuvisle... irelevantne...
Kakav god taj put bio i kako god dugo trajao mora završiti... jer stazi dođe kraj... neki svij put završe bez da vide kraj staze... a neki ga i vide...
No mi se ipak trebamo truditi hodati dalje koliko teško bilo...
P.S. ovaj post posvećujem momku koji je ostavio jako dubok trag u mom srcu!
zauvje će tamo ostati...
Sinoćnji moto party- niš posebno jedino je dobro to što je bilo svršeni motora! ajme... očarana sam....
al ok i to prošlo...mislim jedino sto iskreno želim od ovih tako reći ne nužno potrebni stvari je: motor i fender (mustang)!
samo to... mislim da ne tražim previše...haha...
zanemarit cemo to...
...ŽELJE...SNOVI....
pa pomalo je nevjerovatno ne željeti ništa... i ne sanjati ništa....
zapravo se to veže jedno sa drugim... ja neman mnogo želja... a i teško i vjerujem da su ostvarive... jer sve što želim zapravo i nije vezano uz materijalne gluposti... jer mi je to isprazno... samo dvije stvari... već navedene... to su zapravo moji snovi...
al koga briga za nešto što se neće ostvarit tak da ne razmišljam puno o tome!
jedna od prekretnica u tome da niš ne vjerujem je to da sam samo želila da me se ne tretira kao čudakinju.... i da mi se niš ne govori ak ja ne govorim drugima...
čudno je kako su ljudi ograničeni i zatucani... u toj mjeri da nitko ne zna ništa osim uvlačit se u guzicu svećenicima, lizat olktare, i mislit samo na sebe... uglavnom ponisao na to da crkva, tobože izvor dobrote najmanje pomaže onima kojima je najpotrebnije me ubija! zato znanost pokušava svašta riješit!!!!!!!! i dokazat!!!!!!
uglavnom me frustrira činjenica da eventualno u mojoj župi su na prvom mistu oni koji su direktori, pa iza njih idu oni bogatiji, pa malo manje bogati i onda mi obični narod...i sirotinja... neznam jel se šta promijenilo otkako me mater natirala... al i ne zanima me!
jer takve stvari ostaju uvik iste!
kako jadno! ofucano! kako bi želila da se na neki način svit promine!!!!
ali izgleda da se samo vrijeme mjenja a ljudi su isti!!!
ali sanjam o nekim boljim vremenima... o nečem boljem i ljepšem...
a to je naravno potpuno ne moguće... ali zapravo ni to ne znam... jer ako su znanstvenici uspjeli mnogo toga napraviti o čemu smo mogli samo sanjat... tak da opet... možda...
počinjem pmalo razmišljati o životu kao o nčem stranom... nećem bolnom...
i počinjem žaliti zbog toga... i razmišljam o tome kako me svi više muće...
i drže na lancu, i da želim biti slobodna...
kao ptica, odletjeti kamo ja želim, bez granica...
neznam kako se boriti sa strašću laži koja preplavljuje ovaj surovi svijet?
voljela bih pronaći naćin da ne živim u sjeni svijeta...koji je tako prokleto zao...
kada bih pronašla naćin da to promijenim ja bih bila najsretnija osoba na svijetu ali očito da je to nemoguće... jer mnogi krivci su optuženi radi tuđih ispada, politika, novac, i druge pošasti kvare blaženi spokoj života...
sve je više mazohista koji nanose sami sebi bol, a tako i drugima...
zašto uživati u sojoj ili tuđoj boli?
jadno je i kukavićki! zar se danas nitko nezna izboriti za sebe na određeno normalan naćin...
korupcija sada sve riješava- zašto smo to dopustili mi pošteni ljudi...
postali smo životinje a nazivamo se HOMO SAPIENSOM?
pa za što se boriti spasiti ovakav svijet i što će nam bilokakva kazna kada se sami kažnjavamo vlastitim postupcima???
i da slažem se sa Congradom:
NIJE POTREBNO VJEROVATI U NADNARAVNI IZVOR ZLA:
LJUDI SU SPOSOBNI ZA BILO KAKVO ZAMISLIVO ZLO!
Misim da se ne razlikujem puno od većine ali opet trudim se jako...
možda mi ne ide baš najbolje ali svakim danom ulažem sve veći trud da se oduprem utjecaju mišljenja većine i da se ne priklanjam većimi iako ponekad pokleknem i ispadnem dvolićna... no učim se na pograškama...
i trudim se da ne pogriješim ponovo...
eto i sve više pišem pjesme, ali onu predzadnju SLIKA DJEVOJKE MI JE NAPISALA PRIJATELJICA I ŽELILA SAM JU IMATI NA BLOGU JER JE PJESMA MENI OSOBNO PREKRASNA!
Sada sve je gotovo,
sve ljubavi su prošle, ostali smo samo ti i ja
na ovoj osami bez kraja...
Poljubac, ruka za kraj,
polako gubimo svoj šarm kao svi...
Gdje smo se izgubili?
Sada se bojim da nikada,
nikada neću naći nikoga da me voli.
Moja bol tek dolazi,
sa koracim koje činiš dok polako odlaziš...
Pitam se hoćemo li se opet sresti,
hoću li te prepoznati u nadolazećem mraku...
ili ćemo se zaivijek izgubiti,
jer ipak sve je gotovo...
Sjedila sam u kafiću, sjedio je i prićao o njoj.
Srela sam ga nakon godinu dana,
sjedio je i prićao o njoj SVOJOJ JEDINOJ LJUBAVI!
Oepet sam ga srela nakon godinu dana,
drogirao se, jedva sam ga prepoznala,
rekli su mi da neće još dugo.
U gradu sam proklinjala djevojku zbog koje se on uništava,
A JA GA VOLIM!
Voljela sam ga i kada je umro,
na grob sam mu nosila crvene ruže.
U njegovim sam stvarima pronašla sliku djevojke,
a na poleđini je pisalo:,, VOLIM TE VIŠE OD ŽIVOTA SVOG"!
Jecala sam, suza mi je niz lice pala.
Jer djevojka, djevojka zbog koje je on umro bila sam JA!!
Kišsa polako pada,
budi sve moje strahove...
Konačno sam ostala bez daha i potpuno sama,
ispisujem tvoje ime svojom krvlju,
no ništa osim mrlje ne ostaje,
znam da nećeš ni primjetiti da me nema
samo češ reći : ,, Neka je"!
Zašto sam otišla na put bez povratka
to se svi pitaju, no nema im odgovora...
jer nitko nezna koliko boli,
koliko je stvarna,
i kako je velika rana koja zacijeliti neće nikada...
Ponijela sam svu svoji prtljagu
iako je nema previše,
samo sjećanje na tebe...
iako znam da tebi ništa više od igre nije bilo...
voljet ću te i kada te opet sretnem,
oprosti što dalje od pakla ne idem...
Čekat ću te uvijek i zauvijek...
Bit ću negdje samo za tebe, čuvat ću te odozgo nekako...
Ljubavi ne zaboravi me,
ako ništa kako grešku pamti me...
Volim te...
evo... da samo kazem... sinoc sam gledala u nebo, bilo je jako malo zvijezda.. samo previse crne boje... sada gleda u azurnu plavu boju... sunce... ne znam kako usporediti... i jedno i drugo je jednako lijepo...
ali ono crno me nekako vuce za sobom... ono nesto me inspirira u sojoj dubini, koja je toliko drugacija za svakoga od nas... sak to nebo drugacije interpretira... crno-smrt.... ne i nije smrt nego osjecaji... koji su povezani za to... neznam kako da kazem ali nesto me veze za mjesec, i ta svijetleca tijela nazvanim zvijezdama... veze me moja samoca... i zelja za necim vecim i ljepsim... kada bih barem mogla naci svoju srodnu dusu ispod tog neba... i doista trebam nekoga tko ce me natjerati da se smijem i kada to nejmanje mogu, da pjevam kada nemam glasa, tko ce me voljeti i kada ima najmanje snage... toliko malo mi treba, ali cudno je da toliko malo mi bas nedostaje... ne shvacam zasto...
ponekda pomislim koliko sam ja siromasna, a imam sve... sve sto pozelim osim nabrojenoga... i mislim da to necu nikada naci...
ili mozda hocu... jednom u tami... daleko... NEGDJE... NEKAD... NETKO...
hm... kako volim taj okus... okus krvi... nesto predivno... dovoljno savrseno da bih mogla od toga zivjeti... i maknula bih sve one koji me zivciraju a nebi im niti kap krvi popila... momak mi kaze da iman jako bujnu mastu... isltina...
i ne zalim se zbog toga... masta mi pomaze da nekako opstanem u ovome svitu... iman svoj donekle savrsen i predivan svijet!
u kojem ja jednostavno uzivan!
tako bih voljela da neke stvari me ne bole... ali takva san... boli me kada me vrida osoba koja mi nije niti do cicaka... to mi ne ide u glavu kako se takve osobe mogu nisko spustati... nikada to necu moci razumiti!
mastam i opstajem unutar svojih misli koje su dovoljno bolesne i brutalne... ali eto... nekada bih voljela da me netko razumi!
kako zelim otici u neku daleku zemlju, gdje nikoga ne znam ili da barem ngdje pocivam sa vampirima... uglavnom, pocela sam pisati knjigu jer toliku mastu koju ja iman moram negdje zapisivati... da ju ne izgubim...
ah... zaljubljena sam u potpunu tminu, jer moje srce ispunja tama...
i ne trebam vise plakati niti moliti da mi se ljubav uzvrati jer tmina me takoder voli... nisam depresivna osoba samo volim tamu... mrak...
osjecaj praznine, tuge i patnje... zapravo neznam kako se boriti protiv toga, mogu se jednostavno prepustiti, te do kraja vise nis ne osjecati, kao ja biti u trenutnoj fazi ravnodusnosti...
i savrseno mi je...
uglavnom... pokusavam napisati svoje misljenje o zivotu ali me ovaj komp. zajebaje. pa mi je ovo treci put da pisem jedan te isti post...
uglavnom govcorim kako ne mogu shvatiti ovaj zivot... je danas tko govori itinu je lud ili psihopat... drevne vrijednosi poput istine, dobrote i pravde su nestale... tko se bori za istinu obicno ga proglase krivceb, manijakom, odmetnikom i ludakom...
danasnji zivot nema nekih vrijednosti... jer sve su one nestale unutar novorođenih bogova koji hodaju zemljom i kojima se treba klanjati... gdje je tu smisao... ne vidim ga...
ne razumijem psihu ljudi koji se rugaju drudima kako bi oni bili zadovoljni i ispunjeni!
neka mi netko to objasni i bit cu zadovoljna... ja sam negdje procitala da takvi ljudi pate od kompleksa manje vrijednosti pa su zato takvi!
mislim da ova slika i recenica sve govore o mojem misljenju
mislim da naslov sve govori... jednostavno neznam sto mi je u vlastiom mraku na vlastiu odgovornost nestajem... a ne mogu se rijesiti vlastih strahova... kada bih barem mogla...
trazim inspiraciju, ali ju nalazim samo unutar smrti...
kada bih barem mogla zaspati i probuditi se nakon 100 godina... kada bih barem mogla, drugo vrijeme, drugi ljudi...
ma nevazno!
ma uglavnom meni i anti je u ponediljak 2 miseca... mozda da ipak ne komentiram nista... neznam vise sto osjecam...
bojim se... a jos vise se bojim napisati cega se bojim...
stare rane opet peku... moje bitke i dalje teku...duso...ti nemas nista s tim...
evo polako moram dalje i polako moram krenuti... dalje...
zivot nije nista drugo nego pozornica na kojoj svi odglumimo svoju tocku i kada zavrsimo poklonimo se i odemo...
ja jednostavno zelim zavrsiti svoju tocku iako znam da je moje kazaliste prazno i da necu dobiti aplaus kada zavrsim...
poput lose pretstave je moj zivot nitko za njim ne mari... nitko i nezna da postojim... moga imena se nitko nece sjecati pa niti on koji je uporno tvrdio da me voli, a mogao je reci istinu... koja se nalazi unutar njega...mogao je...
i kada sve bde gotovo moj kristal ce puknuti... i nitko vise nece moci sakupiti krhotine i niti jedna rana nece moci zacijeliti...nikada...
i zasto predavati vaznos ljubavi kada smo svjesni da je to samo iluzija mozga i stvoreni emotivni osjecaj unutar jednoga od centara u mozgu...
zasto predavati vaznost osjecajima kada ce to netko samo ismijati i poigrati se s njima... ako vec predajemo vjeru u LJUBAV...
pa toga i nema ne postoji... jer da postoji svijet bi bija puno bolji i drugaciji...
trebamo se okrenuti svom razumu... ja sam se vratila na staro... mislila sam da je ljubav ta koja ce mi dati snagu i vjeru u bolje sutra ali kada neke stvari bolje analiziram to je samo iluzija... a kada stvarno pogledam vidim da nista nije bolje uopce... niti ce biti bolje... nikada...
ja sam se vratila svojoj praznini i bezosjecajnosti... nazalost... ne mogu to promijeniti... zao mi je sto se nisam uklopila u njegov svijet... ali dobro mi je netko rekao u komentarima to je prolazan osjecaj i da se ne mogu oslanjati na LJUBAV!
eto znala sam ja to i sama ali... nisam neko vrijeme vjerovala... on se tako cinio drugaciji, ali ispada da po nicemu nije drugaciji... po nicemu...
a mislila sam da ga volim... ali moja je dusa previse crna, moje misli previse su mracne da bi ikoga mogla u potpunosti voljeti... jegino koga iskreno volim i tko mi je sve na svijetu i uvijek je tu za mene kada sam u defektu je MOJA GITARA!!!!
prijatelja... pa nebi se reklo da bas imam... mozda jednoga ili cak dva samo... i to je sve... ali kada pomislim vise mi od toga i ne treba!
i da nadala sam se da ce biti drugacije, ali ja sam previse prazna da bi me itko volio... da bi mi itko mogao iskreno reci- volim te!
ali vise niti u nadu ne vjerujem jer: NADA JE JEDINA LAZ KOJOJ CIVJEK VJERUJE!
sada se pouzdam samo u svoj razum, nikakvi osjecaji, i ta sranja!
jednostavno cu pisati pjesme i tu cu izrazavati svoje osjecaje i nigdi vise, nikome, necu da me itko vise povridi! jer nisam ni ja nikoga povridila....
da sada sam ponovo hladna, prazna i prokleta, sada moje srce vise ne kuca kao prije... da puno sam mracnija nego na pocetku... i vise se neu mjenjati!
IN LOVE WITH DARKNESS
No more tears
I'm out of fears
I'm out of pain
I'm out in the rain
It will gently wash away
The light of the day
I'm in love with the darkness of the night
I'm in love with all that's out of sight
I'm in love with the magic of the new
And the darkness loves me, too
Finally
It covers me
It makes me taste
It's sure embrace
It will gently take away
The sorrows of the day
Come out, come out wherever you are
Don't hide, don't hide near or far
Don't hide
otkrila sam da mi je srce poput crnoga kristala... krhko, hladno i prazno, a usput i crno... osjecam se kako da nema nikoga pored mene... pa kada se zamislim malo bolje i nema nikoga... osjecam se kao da umirem...
neznam iz dana u dan sve mi je gore... voljela bih otici spavati i probuditi se nakon nekih 1000 godina... ili jendostavno biti netko drugi...
voljela bih nestati...
ili da mi netko vrati srce nazad ili ga jednostavno baci da se razbije i onako mi više ne treba...
doista pokusavam ne biti pakleno sama, ali nisam ja kriva tome...
trudim se... jedino mi moja gitara je najdraze drustvo... kada se osjecam u kurcu samo sviram... i kada nikoga nema da slusa moje rijeci sviram gitaru i osjecam se neako zasticeno.... pa sto je toliko krivo s menom...
svaki se dan pitam i trudim se mjenjati, i promijenila sam se, te i dalje ne mogu vjerovati da nakon svega opet ostajem pakleno sama....
ne shvaćam zasto...
ili da odustanem od toga da shvatim zasto sam sama i da krenem dalje bez obzira na sve, sama sam se i rodila!!
jednom mi je netko rerkao da me masa ljiudi voli ali da ja to samo ne vidim, a ja sam na to odgovorila da ne sere jer meni skoro nista ne promakne sto je i istina....
ali ja sam jedna od onih osoba koje se boje samoće... koje se boje biti same!
a neznaju kako to izbjeci... ili se mozda samo osjecam sama zbog toga sto sam cesto u depresiji i sto nikome nista ne govorim... e pa ne bih znala odgovor... ma moj zivort je moj vlastiti pakao...
tako da sam nedavno shvatila da ne trebamo vjerovati u nadnaravne patnje kada ih i na zemlji ima previse....
Pitam se što to ne valja s menom
što je toliko krivo da me nitko ne može voljeti?
Gdje je problem koji moram riješiti?
Zasšto nitko nije pored mene,
Zašto me ne voliš više?
A rekao si obećao si!
Sada polako mije tijelo odumire,
moje misli nestaju,
a noćne more su svake noć sve bolnije,
bol u grudima sve dublja,
veća i više me peće,
gdje si dovraga ti?!
Ostavio si me, isčeznuo si,
a navodno me voliš još...
Sa žiletom u ruci nepomićno sjedim,
plaćem i krv natapam suzama.
Čujem tvoj glas kako mi u daljini viče:,, VOLIM TE"!
Sada glasovi utihnuše
beznadno lutam i tražim te unutar svojih misli,
nema te, doista sam vjerovala tvojim lažima,
a sada kada ne vjerujem toje rijeći ne mogu ćuti unutar svojih misli....
Ne mogu više, ne mogu dalje,
Ne zbog sebe,
Nitko me nece voljeti kao sto si me ti volio
ili si samo tako govorio...
starci mi misle da sam sotonjara...
hm.. jako bistro razmisljanje... haha... al ono bas me briga... joj kako me bas briga... neka misle sta hoce...
sad cu se ja ubijat u pojam zbog toga....hehe...
onak bolje sam voje... jehe! al ok...
mislim konacno... ljudi il misle da sam sotonjara (uglavnom zato sta citam o magiji i o vamprizmu) ili da sam emo jer sam ponekad depresivna...
a sta ja tu mogu!
uglavnom zahvaljujem na svima savjetima! neke sam odlucila prihvatiti!
hm... odlucila sam jednostavno ici dalje bez obzira na sve!
jehe nisan normalna... al ne marim puno za probleme jer cu ih kad tad rijesit... i sada mi je konacno lakse...
ah... da jucer sam se sa starcima svadala oko toga zsto ne vjerujem bas toliko u Boga, pa jednostavno kada vidim sve sta se desava u crkvi tesko da mogu vjerovat... al ok... sta ih briga, postujem sve obicaje, i neka me puste na miru zbog toga!
izludila sam jucer staru! mater me tuzi da sam se ubacila u okultizam i ta
sranja... a jbg... neka ona piva! ja znam sta jesam, a sta nisam!
tako sam nekako hepi, moze bit zato sta kisa ne pada ili tak nesto... hm... neznam... ajme uglavnom u subotu mi je bilo pre dobro vanka jehe... bila sam na misli... haha... koji su komentari padali u stilu hce me izbacit il tako nesto... ma dajte ljudi odrastite! nece mene izbacit! jer ako bi mene izbacilo jos bi puno ljudi tribalo izbacit tako da bi maksimalno 4-5 iskreni vjernika ostalo na misli!!!!!!!!!!!!! odjeb!
al kako god uglavnom pola mise sam provela vanka je sam morala malo izac zapalit i tako... kada sam se vratila u crkvu srela sam staroga koji je isto jedva ceka da misa zavrsi, al to nije sve, kada je bila nekakvo blagoslivljanje vode ja istari i smo provalili da je to blagoslov jela i osi ca!
hehe... i naravno kasnije sam izasla vanka i malo se zapila...
evo pisme koju obozavan!!!!!
pa uzivajte!!!
Never look back 'cause it hurts.
My heart is so cold
I feel the frost,
Never look back.
I feel the darkness on my shoulder,
The frost is in my heart.
So cold my hair is frozen,
Touching my skin, my flesh.
Sometimes I regret I had to do,
'Cause our love was somehow true.
But I had to leave you,
For the sake of the moods.
Frozen tears turn into my skin.
Frozen memories of you.
Sometimes I see your face,
As pure as you are mine.
I feel the darkness on my shoulder,
The frost is in my heart.
So cold my hair is frozen,
Touching my skin, my flesh.
Never look back because it hurts.
My heart is so cold
I feel the frost,
Never look back.
hm... mislim da ova pjema od Within Temptatona govori sve o mojim osjecajima, neznam kako da napisem da vise ne osjeam nista osim leda, a tako se boijm osjetiti ista vise, neznam gdje poci... voljela bih biti netko drugi unutar nekog drugog svijeta, neznam gdje ici, sto vise biti...
voljela bih da se mogu promijenili ali ne mogu...
nznam tako volim svoju jedinu ljuav, svoga Antu... on mi je sve ali mi to nije dosta je njemu ne mogu reći... a tako ga volim i dala bih sve za njega, zaboravila bih sve zbog njega... ali... neznam kako kada... sam tako zaledena... mislim, ali neznam gdje, nitko me ne svaca, svi misle da idem samo krivim putem, da sam cudna...
a ja neznam sto da kazem osjecam se kao da sam napustena, zaboravljena...neznam vise niti sama...
voljela bih da sam smo vampir i nista drugo...
svi me cudno gledaju, a ja neman nekih primjedbi na to, roditelji me ubijaju iz dana u dan... ajme majko... aaaaaaa...
kako dalje... neznam... to ponavljam iz dana u dan...
zivim samo zbog svoga ante i tjesi me ta cinjenica sto znam da me voli...
i to je sve...
joj, ponestaje mi vise jebene snage... ali sto uciniti???
kako naci snagu a da se ne pretvaram da ju imam...
ma nadam se da cu biti bolje...
zapravo jos imam nade i to me drzi na zivotu, jedino...
i vjerujem u bolje sutra... iako se osjecam zaledeno unutar sebe...
i eto kockice ce se posloziti kad tad... i to me zadrzava jos na zivotu!
hm... odakle da krenem, jebe me skola pomalo a i vlasitita vjera u vampire, tj. zesci sam frik sto se ovoga tice, mislim da mi je samo buble ravan...
al ok...
o vjeri, ma mama me pilari zato sto ne vjerujem bas previse u Boga, mislim da vjerujem al opet ne potpuno...
jer po katolickoj vjeri ispada da smo na ovoj zemlji kako bismo patili, prije sam to sa zadovoljstvom prihvacala ali sada mi neke stvari nisu jasne, neke stvari ne razumijem, a kada pitam fratar me otpili sa onim dugo je za objasnjavat, vremena... ja na to samo kazem ok! a za sebe no big deal, znala sam i onako da mi se nece objasnit, jer i crkva vise voli one ljude koji imaju vis para!! to je jebena cinjenica!!!!!
i ta me cinjenica zivcira, bila sam vjernica u toj mjeri da sam bila spremna otici u samostan i odreci se svega za vjeru, nije mi bija problem ali kada sem neke stvari vidila da se samo desavaju oko mene, a pogotovo u mojoj zupi!
SVI SMO JEDNAKI?? MA DAJ MOLIM TE! KOME JOS TREBAJU TE BABSKE PRICE! VIDJELA SAM JA JEDNAKOSTI, PARDON NEJEDNAKOSTI U SVOJOJ ZUPI... nagledala sam se toga previse i pekipilo mi je totalno!
ja nisam u stanju trpiti nepravdu i ne svida mi se to... i amen!
i nervira me ta cinjenica da se smatraju svetcima ljudi koji lizu oltare i ulizuju je fratrima, a iza leda ogovaraju druge ljude i rugaju im se... ne ja to nisam mogla trpiti, bila sam iskrena i govorila svoje misljenje i zbog toga bila budala e pa necu vise, niti cu vise biti naivna! trpila sam i previse necu vise dosta mi je! bila sam manja vjernica sto sam isla u Juga, sto sam izrazavala svoje misljenje, e pa sada necu biti vjernica pa mi nemate sta prigovarati!!!!
pun mi je kufer svega sto hoda!!!!!!
ah... dosta o toj temi da doista sam se vratila ni sama neznam zasto, al jesam, lakse mi je kada radim nesto sto doista volim istrazujem vampirizam i pisem o tome...
uglavnom procitala sam roman od Anne Rice: Razgovor s vampirom i Pandoru!
super su mi! a da ne pricam o tome kako sam u 2 tjedna procitala Drakulu
od Brama Stockera, i Stephanie Meyer: Sumrak, Mladi mjesec i Pomrcina!
ocarana sam tim trima knjigama, ta ljubav prema jednom vampiru, ljubav koja ce potrajati u vjecnosti, pa predivno samo sto to uistinu nigdje ne poistoji osim u knjizi... raspalakala sam se na kraju....
mislim stvarno!
nesto predivno....
uglavnom da mi je nestati ja bih se spasila da sam samo lik iz bajke bila bi presretan, jer nebih doista postojala, nego samo u ljudskoj masti koja je gotovo ne iskvarena, ali ima nas svakakvi... kako bih voljela da me nema...
da nestanem, i da bude kao da nisam postojala!
vratila sam se!
uglavnom htjela sam pisati o tome kako me ljudi cesto pitaju: vjerujes li ti doista da vampiri postoje ili da su postojali?
ja na to odgovorima sa da, je ima razliciti vrsta vamprizma: naprimjer sve je vise energetskih vampira... ali ja recimo sam vrsta osobe koja bi doista sve ucinila samo da osjeti okus krvi mislim....
neki me cak zovu EMO KID, sto ubiti i jesam, ali to mozemo ostaviti po strani jer mi se o tome ne da pricati!
evo da zapocnem nekakvu pricu, promijenila sam se, neman nekih osjecaja za zivot, jer je zivot nepravedan, mnogi se ljudi pretstavljaju da su nesto sto doista nisu!
ja sam to trpila i necu vise dosta mi je!
uglavnom nisam vise naivna iman svoj svit i bit cu zatvorena unutar njega, sasvim mi je dobro!
a i da je sve to krivo, koga briga ja nisam nikda nikome bila doista vazna, i ne dira me ta cinjenica vise... jer da se ubijem, nikome nebi bilo krivo jka bih bila slobodna i zadovoljna...
i u ostalom nitko nebi vise moga strat o meni...
haha ispada da sada pisem tuzopoljku ili oprostajno pismo, ne ne pisem, nego samo govorim neke stvari koje su mi na umu!
ali eto briga me shvtite to ako zelite...
i usput ja sam izgubila osobe kojima je doista bilo stalo do mene pa mi vise nis nije vazno, uglavnom izuzev moje starce, jer samo sam njima vazna i samo se oni doista brinu za mene i ako me niti oni ne shvacaju u potpunosti tako da sam napustena do pola....
jebes zivot kojim zivim kada zelim umrit!
H I M - Join me in death
Baby join me in death
Baby join me in death
Baby join me in death
We are so young
our lives have just begun
but already we're considering
escape from this world
and we've waited for so long
for this moment to come
we're so anxious to be together
together in death
Won't you die tonight for love
Baby join me in death
Won't you die
Baby join me in death
Won't you die tonight for love
Baby join me in death
This world is a cruel place
and we're here only to lose
so before life tears us apart let
death bless me with you
Won't you die tonight for love
Baby join me in death
Won't you die
Baby join me in death
Won't you die tonight for love
Baby join me in death
this life ain't worth living
this life ain't worth living
this life ain't worth living
this life ain't worth living
Won't you die tonight for love
Baby join me in death
Won't you die
Baby join me in death
Won't you die tonight for love
Baby join me in death
Baby join me in death
pokusala sam vjerovati u ljubav ali sve su jaci dokazi da je skoro i nema, svaki put kada pokusam povjerovati netko me ponovo iznevjeri... ili ja iznevjerim samu sebe...
nasla sam se izmedu vatre i leda... led- kao hladnoca koju osjecam, a vatra-kao pozuda... koja se veze uz osjecaje... koje ja nemam ali sam u zadnje vrijeme pocela imati poput nekakvog cuda... koje cekam citav zivot... sada sam konacno posteno zaljubljena... ali opet prazna...
neznam kako da itko tu prazninu popuni... pa se sada dvomim... mozda ipak nisam zaljubljena...
voljela bih jednom osjetiti sto znaci voljeti biti voljen!
jer mi je jednom netko rekao:LJUBAV STVARA I UNISTAVA...
i kada pomislim kako sam pobjegla od vlastite stvarnosti ona me jos vise sustigne... povrijedi me...
ostajem pokopana unutar svojih zelja i snova...
kako bih htjela nestati unutar samo jednog njegova jednog zagrljaja, samo jednog...
kako samo sanjam... jedan njegov poljubac, a tako ne smijem...
tako žudim za nestajanjem unutar zagrljaja i poljupca u jednom naletu požude... kako da me pobjeđuje strah od samoće... koja proždire moje srce... kako bih se osjećala, gdje bih tada bila??
što bih napravila?
da sada se pitam i nestajem unutar priznanja svojih misli i otkucaja srca koje je odavno odumrlo...
kako bih željela da me voli... netko...
a svima samo hlanoca smeta, kao meni sunce.....
...LOVE ME LIKE YOU LOVE THE SUN...
